Podrazumijevalo mi se da me voli, da bude uz mene, da me bodri i da kaže: „Možeš ti to!“
Podrazumijevalo mi se da je nasmijana, vedra, da sve stiže i ima širok krug prijatelja. Da bude uvažena kao žena, kćerka, supruga, majka, rođaka, kuma, poznanica, komšinica…
Jer, nekako je s lakoćom plesala kroz sve životne uloge, noseći onaj svoj razoružavajući, prepoznatljiv osmijeh.
Podrazumijevalo se – maloj meni.
A danas? Danas ovoj zreloj meni jasno je koliko je nesebične ljubavi stajalo iza svega toga. Koliko snage. Koliko mudrosti. Koliko bezuslovnog pripadanja.
Gledajući je sinoć kako ustaljenom lakoćom priprema nešto u kuhinji, shvatila sam koliko sam blagoslovena.
I zato danas, iako imam više od 40, sa radošću i zahvalnošću djeteta u sebi mogu reći:
„Još uvijek imam koga da pozovem”.
Na ekranu mi i dalje piše „Majčica“. I još uvijek neko pita da li sam jela. I da li sam umorna. I obavezno doda: „Sine, javi se kad stigneš”.
Kao djeca, podrazumijevamo majčino prisustvo. Kao odrasli, shvatimo isto kao privilegiju. I blagoslov.
I zato, ako još uvijek možeš: ne odgađaj. Javi se mami. I ne samo danas. Svakog dana.
I zagrli je
