Postoje dvije vrste iskustava u našim životima. Ona zbog kojih se kajemo jer smo ih uradili i ona zbog kojih se kajemo jer ih nijesmo uradili.
Za ova druga, ona koja nijesmo uradili, najčešće dobijamo podršku okoline. Ljudi nas potapšu po ramenu i kažu: „Bravo, ti imaš karakter. Ti znaš đe su ti granice.” A suština je zapravo drugačija… Za ovu vrstu iskustava, često, nijesmo imali dovoljno hrabrosti. Previše smo povjerovali umu, mislima koje su se javljale i svim unaprijed smišljenim scenarijima koji su se, gotovo uvijek, pogubno po nas zavrpšavali – ali samo u našoj mašti. Odustajali smo prije nego što smo i pokušali, uvjereni da na taj način sebe štitimo.
Druga vrsta iskustava nam je svima dobro poznata. Posebno u periodu odrastanja, kada smo više vjerovali drugima nego sebi. Kada je srce potiralo intuiciju, kada smo mislili da su drugi u pravu, da više znaju… Ta iskustva se nijesu dešavala samo u ljubavi. Dešavala su se prijateljstvima, u porodici, na poslu, u izborima koje smo pravili ili dopuštali drugima da ih prave umjesto nas.
Vremenom shvatimo da nelagoda ne dolazi samo iz pogrešnih odluka. Ponekad boli više ono što nikada nijesmo ni pokušali. Ne zato što bi ishod sigurno bio bolji, već zato što bismo konačno znali. Jer neizvjesnost ima dug vijek trajanja, a pitanje „šta bi bilo da sam…” zna da nas prati mnogo duže nego što želimo priznati.
