Nijesam mogla očekivati od Marije da zna ono što ni meni nije bilo jasno. Imala je samo dvije godine kada smo ostale same.
Svaka od nas je na svoj način tražila odgovore – ona pogledom, tražeći tatu, a ja bježeći u posao. Do jednog trenutka…
Shvatila sam da mom djetetu trebam ja. Da moram stati na noge. Da bježanje u posao neće zaliječiti rane niti donijeti odgovore.
Morala sam zaroniti duboko u sebe, unaprijed svjesna da će boljeti. Ali nijesam stala.
Znala sam da jedino tako mogu naučiti Mariju kako se suočavamo sa nemilim događajima.
Htjela sam joj pokazati šta se radi kada život, posve neočekivano, napravi obrt za koji misliš da se dešava samo „tamo nekim ljudima“. I da niko osim tebe same ne može, niti treba, da pređe taj put.
U Crnoj Gori postoji izraz: „Il’ pukovnik, il’ pokojnik.“ Moja odluka je bila – pukovnik.
Shvatila sam da samo iscijeljena ja mogu iscijeliti i nju. Moji odgovori biće i njeni. Moja jasnoća – njena lakoća življenja. Jer ona je dijete. Ne smije i ne treba da nosi teret roditeljskih odluka i događaja.
Danas, šest godina kasnije, nas dvije smo čitav vod vojske. Uz moju porodicu. Bez njih, ni mnogi odgovori ne bi vrijedjeli.
I zato kad me pitaju kako smo uspjele… odgovor je jednostavan: Birale smo život. I snagu.
Ali ono o čemu se rjeđe govori jeste da biranje snage ne izgleda snažno dok se dešava. Snaga je često umor. Snaga je sumnja. Snaga je trenutak kada nemaš odgovore, a ipak ustaješ jer znaš da dijete gleda kako dišeš život.
Djeca ne slušaju šta im govorimo. Ona pamte kako reagujemo. Kako nosimo tišinu. Kako se sastavljamo nakon lomova.
Marija nije učila iz mojih riječi. Učila je iz mog suočavanja. Iz toga što nijesam pobjegla. Što nijesam preskočila bol. Što nijesam glumila da je sve u redu.
Jer djeca osjećaju istinu i kada je ne razumiju.
Roditeljstvo u teškim okolnostima nije u tome da dijete zaštitiš od života. To je nemoguće. Roditeljstvo je u tome da mu pokažeš kako se život nosi. Da pad ne znači kraj. Da tuga nije slabost. Da odgovornost za iscjeljenje uvijek ostaje na nama, a nikada na onima koji dolaze poslije nas.
Mnogo ljudi ostane zaglavljeno u sopstvenim ranama i nesvjesno ih prenese dalje. Kao nasljedstvo koje niko nije tražio.
Ja sam odlučila da se taj krug završi sa mnom. Ne zato što sam bila jaka. Nego zato što sam bila svjesna. Svjesna da dijete ne treba savršenu majku. Treba prisutnu. Iskrenu. Živu.
I danas znam: najveća ostavština koju možemo dati djeci nije sigurnost da ih ništa neće boljeti, nego sigurnost da će znati šta da rade kada zaboli.
Zato, ako se ikada zapitaš da li možeš, odgovor je:
„Da, možeš“. Ali, ne bježanjem. Ne poricanjem. Ne žrtvovanjem sebe. Nego biranjem života.
I onda, svaki dan iznova, biranje snage. Dok ne postane stil života…
